Gotovo cijelo moje djetinjstvo smo živjeli s nanom u njenom stanu. Vezira nije bila teška žena, ali se nekako znalo – njena kuća, njena pravila. Jedno od njih je bilo da se u njenoj kući ne smije kleti. Nikada i nikoga. Prezirala je kletve i ne sjećam se da sam je ikada čuo da nekoga kune do rata.
Rat nas je zatekao na Grbavici gdje smo živjeli, ostali i preživjeli do ljeta ‘94. kada smo izbjegli nepuni kilometar dalje.
Mnogo toga je stalo u tih 26 mjeseci, a kako starim shvatam da su se prelile u cijeli moj život poslije i u sve hronične dijagnoze koje sam pažljivo sakupio u ovim ranim četrdesetim. Da sam bio Hodža možda bih ih znao kako tih 26 mjeseci složiti i upakovati tako da stavim tačku na to poglavlje, ali skrećem s teme tako da o mojim literarnim manjkavostima drugi put.
Sa hroptanjem tenka T-84 koji je bio parkiran u Radničkoj, u nedovršenim poslovnim prostorima ispred zgrade pored naše, nestalo je i nanino pravilo. Dok se penjao na zaobilaznicu ispod Petrovačke da puca po gradu gusjenice bi mu cvilile, a na taj zvuk nana bi se uznemirila kao kanarinac u kavezu. Onda bi se tenk nakratko umirio, samo da bi nanišanio i ispalio granatu, a Vezira bi prosiktala: “Prs’o dabogda!” Od prve do zadnje detonacije ispratila bi ga svaki put. Mnogo ih je bilo u tih 26 mjeseci, a ona nikada nije propustila da ga prokune. Nekada bi joj se znalo oteti i “Dabogda ti bog platio!” ili “Dabogda ti zadnje bilo!” Bratu i meni je ta rutina bila komična i znali bi se smijati do suza, ali ona se nije obazirala i nastavljala bi po svom. Danas kad se sjetim tog njenog nemira, gotovo ritualne koreografije uplašene ptice u kavezu, shvatam tu vrstu nemoći i očaja što projektili koji lete “tamo” možda baš u tom trenutku ubijaju njene dvije kćerke, njihove muževe ili unučad, a ona ne može ama baš ništa da učini da ih zaštiti osim da isprazno kune u nadi da će je neko ili nešto čuti.
Nema je već 20 godina, a ja u svom vlastitom stanu i dalje živim po njenim pravilima. Puni mi džepovi papira koje bacam isključivo u kantu, govorim dobar dan, doviđenja, hvala i molim čak i kada ne dobijem odgovor, hodam kao mačka u kući jer “dole žive ljudi sine” i ne kunem jer se to ne radi. Barem nisam prije.
Što je Veziri bio T-84 meni je COVID_19. Ne virus sam po sebi, već sva poganština zemlje u kojoj živim koju je razgolitio. Evo već godinu i nešto, svaki dan kada otvorim bilo koji portal i pročitam vakcine, respiratori, afera, diploma, prijetnje, otkazi, oglasio se, izjavila je, zaprijetili su… u ušima mi zacvile one tenkovske gusjenice, ushodam se po kući kao kanarinac u kavezu, osjetim svu nemoć da zaštitim svoje dijete od ove zemlje i ljudi koji odlučuju o našim životima, pa iz mene provali “PRS’O DABOGDA!”
Nek mi oprosti Vezira jer znam da me je bolje naučila, ali isto tako znam da bi me razumjela. Nemoć i očaj se talože negdje na transaminazama, trigliceridima, gastritisu, nekom klincu. Treba to očistiti, izbaciti makar simbolično jer će me, bojim se, pojesti iznutra.
Prs’o dabogda
Prs’la dabogda
Prs’li dabogda